Svaka ekonomija prolazi kroz svoje dobre i loše faze. U ovoj, bezrezervno lošoj fazi teži se novim rješenjima u svim segmentima ekonomije. Zbog toga ne čudi činjenica da je na red došao i mirovinski sustav, odnosno njegov nekadašnji ponos, II. stup. Autor ovog teksta mišljenja je da problem II. stupa mirovinskog osiguranja definitivno nije gorući problem koji bi trebalo rješavati u jeku ekonomske krize. Zašto?

Zato što je loše stanje mirovinskog sustava posljedica puno dubljih problema s kojima je cijela ekonomija suočena. Zatim i zbog činjenice da građani Republike Hrvatske u situaciji opće krize ne zaslužuju dodatni pritisak koji se u javnosti stvara najavama o ukidanju sustava obvezne kapitalizirane štednje, a u koji su godinama (7 godina) uplaćivali svoj novac i u njega vjerovali.

Vratimo se na kratko u vrijeme prije mirovinske reforme; uz izrazito nepovoljne demografske trendove kao i visoku stopu nezaposlenosti, tadašnji mirovinski sustav „gutao“ je sve veći dio BDP-a za potrebe umirovljenika.
Nasuprot tome, reformom mirovinskog sustava stvoren je temelj zdravom financiranju budućih mirovina. Utjecaj obveznih mirovinskih fondova na razvoj tržišta kapitala bio je ogroman. Institut „prisilne“ štednje je odlična stvar u društvu koje svake godine troši više nego što zarađuje, pa makar ona bila i obvezna.
Prinos OMF-ova istopio se prije svega zbog gubitaka nastalih na tržištu kapitala (prvenstveno burzi) u posljednjih godinu dana. Jesu li za to krivi njihovi fond menadžeri? Uglavnom nisu jer se početkom 2008. godine nije mogao predvidjeti slom tržišta kapitala i gubici koji su pogodili većinu sudionika. Usporedbe radi, godišnji prosječni prinos MIREX-a od početka rada OMF-ova, a zaključno s 31.12.2007. iznosio je 7,60%. Riječ je o prinosu koji bi trebao zadovoljiti svakog realnog investitora pa i buduće umirovljenike.

II. stupu mirovinske reforme treba dati šansu da preživi barem 10 godina pa napraviti detaljnu analizu propusta i predložiti eventualne korekcije. Do tada treba umirovljenicima podmirivati razliku u mirovini (iznos koji je izgubljen ulaskom u II. stup), a s druge strane stvoriti ekonomske uvjete za povećanje izdvajanja u II. stup, što bi vjerojatno osiguralo opstanak sustava. Teret u vidu manje mirovine ne smije se prevaliti na građane jer im je postojeći model mirovinskog sustava predstavljen kao spasonosan. Činjenica je i da je računica za osobe koje su 2002. godine imale pravo izbora (osobe starosti 40 – 50 godina) bila nejasna, a ljudi u pravilu neupućeni.

Što nam donosi eventualni povratak dijela ili svih osiguranika u I. stup? Ništa što bi se moglo ocijeniti pozitivnim. Demografski trendovi i dalje su negativni, a niti zaposlenost nam nije na zavidnoj razini. Upravo su povoljni demografski trendovi i velik radni kontingent preduvjet opstanka „pay as you go“ sustava kakvog je nekad nudio I. stup.

Nije teško predvidjeti da bi za nekoliko godina, pod bremenom velikih izdvajanja za umirovljenike, netko mogao zazvati neku novu reformu. Upravo zbog toga ne treba žuriti s reformom reforme već, kao što je ranije spomenuto, pustiti stručnjake da naprave podrobnu analiza stanja i perspektiva postojećeg. Uostalom, mudri ljudi su davno rekli; „Na brzinu se jedino muhe love…“.