Mario je imao 25 godina i dobru plaću, taman za pristojan život. Kupovina automobila bila je samo još jedan korak više. Posebni uvjeti ljetne akcije, jedan jamac – činili su mu se dobrom prilikom i automobil je ubrzo bi kupljen. Naravno, troškovi života su mu porasli - gorivo, registracija, osiguranje i rate kredita – ali još uvijek je imao dovoljno da ne oskudijeva u ničemu.

Ali ubrzo je poželio još više. Novac za putovanje s novom djevojkom i nešto gotovine da pokrije stare dugove. Sveukupno četiri tisuće eura u veljači 2004. godine isplatio mu je Petar, vlasnik štedno - kreditne zadruge.

Uvjeti: mjesečna kamata 10 posto, prva rata kamate isplaćuje se odmah iz kredita, a rok isplate kredita veljača 2005. godine. Ugovor o zajmu na iznos od 4.800 eura ovjeren je kod javnog bilježnika, a kao garancija povrata duga založen je Mariov automobil.

U godinu dana, uredno je platio 12 rata kredita – ali same kamate. Tada je ugovor produžen za još godinu dana. Kamata mu je povećana na 14 posto mjesečno. Mario je u međuvremenu prešao na bolje plaćeni posao, vjerujući da će tako lakše otplatiti kredit. Uz veću ratu kredita, ponovno nije uspio skupiti dovoljno novca za otplatu glavnice i u veljači 2005. Petru nudi tisuću eura, uz nastavak plaćanja kamate. Ovaj prihvaća, ali za to mu ne izdaje nikakvu potvrdu.

Sada već pod ogromnim pritiskom, Mario počinje pucati. Prvi put bilo mu je teško zatajiti dio gotovine koju mu na poslu povjeravaju agenti prodaje. No, nakon što je shvatio da će proteći mjeseci dok ga ne otkriju, nastavlja na taj način otplaćivati kamatu. Skuplja i za preostali dio glavnice koju pokušava otplatiti u travnju 2005. s 3.800 eura. S obzirom da za prvobitno isplaćenih tisuću eura nije postojala nikakva potvrda, pokrenut je ovršni postupak. Tek tada kreću prve prijetnje.

Želeći sačuvati živu glavu Mario se na rješenje o ovrsi ne žali, niti traži pomoć policije. Nakon što je rješenje o ovrsi postalo pravomoćno, ostaje bez automobila, ali i bez posla. Zbog kaznene prijave poslodavca, više se nigdje ne može zaposliti, a dug je i dalje 4.800 eura. Bez obzira na sve isplaćene kamate i glavnicu. Više ne može plaćati ratu kredita za automobil, pa ona pada na teret jamca. Za kamatu lihvarskog kredita posuđuje od prijatelja. Prvo kod jednog, pa kod drugog, manje iznose, pa veće... sve dok nije iscrpi sve izvore.

U međuvremenu mu za vrat sjeda i jamac koji mu plaća kredit za automobil. Mariju predlaže da besplatno radi za njega i na taj način vrati dug. Bez drugog izlaza, pristaje na taj prijedlog i nakon mjesec dana rada odlučuje se za zadnji potez – od klijenta unaprijed uzima gotovinu za veliki posao. Sa ukupno 16.000 eura odlazi Petru, koji konačno za taj iznos pristaje kod javnog bilježnika potpisati potvrdu o preuzimanju novca i otplati kredita u cijelosti.

Rezultat cijele priče: za 4.800 eura, Mario je kroz tri godine ostao bez 50.000 eura. Osim toga, izgubio je automobil, posao, prijatelje, vjeru u sebe i život.

'Znao sam da takve stvari u životu nisu besplatne, no olako sam mislio da iza štedno-kreditne zadruge stoji ozbiljno trgovačko društvo, koje posluje po zakonu. Cijena koju sam platio ogromna je. Ja više nisam čovjek i više nikome ne mogu pogledati u oči,' danas kaže Mario.