Odlučili smo preko noći, prisjeća se Željka Bobinec vremena kada se s Draženom upustila u avanturu kupovine stana . Došla sam sa službenog puta, nešto smo razgovarali i zaključili da je sad pravo vrijeme.
Bilo je to u svibnju 2006. godine. Bobinčevi tada još nisu bili u braku, ali vjenčanje je bilo u planu, a Željka nije htjela uletjeti u brak prije no što riješe stambeno pitanje. Tako su krenuli u potragu.
Tražili su toplinu doma, pravo mjesto za sebe (foto: Željko Lukunić)
Svoj sadašnji dom tražili su uglavnom na internetu i u oglasnicima. Vodio ih je uglavnom osjećaj. "Oboje smo htjeli da, kad ga nađemo, osjetimo da je to pravi prostor za nas", opisuje Željka, "Da nas privuče, da osjetimo toplinu i odmah znamo da u njemu možemo živjeti. Da je to naš dom." S obzirom da su namjeravali zasnovati obitelj, bilo im je važno i da naselje u kojem će stanovati ima, recimo, vrtić i školu u blizini.
Na isti način tražili su i stanove kao podstanari, pa im to nije bilo novo. Za zagrebačke prilike, potraga je trajala vrlo kratko - prije no što su ju uspješno okončali, Bobinčevi su tijekom mjesec dana pogledali desetak stanova. Željku je osvojila obitelj s kojom su pregovarali i ukupan dojam koji je stan na nju ostavio. "Gledali smo razne stanove - novogradnju, potpuno prazne, svakakve. Nijedan nije imao to nešto kao ovaj", opisuje Željka. Dražen u šali kaže da je znao da je doma tek kad je vidio da kuhinja ima šank.
Pregovori s prodavateljima su također bili brzo okončani. Da bi došli do stana koji im se toliko sviđao, Bobinčevima se poklopilo nekoliko sretnih okolnosti. U kupnju stana su krenuli znajući točno koliko žele potrošiti i, kako Željka kaže, ni tisuću eura više. Do tog su iznosa došli proučavajući ponudu i kretanje cijena na tržištu.
Cijena kvadrata u to vrijeme u tom dijelu Zagreba nije dala naslutiti da bi si mogli priuštiti stan od skoro pa 80m3. Ipak, došli su ga pogledati. Ispostavilo se da i prodavatelji kupuju nekretninu te da im je potreban novac. Također su imali fiksnu cijenu po kojoj žele prodati stan. Nakon nekoliko razgovora, pristali su ju spustiti do iznosa koji su Dražen i Željka bili spremni platiti. Bobinčevi su tako stan kupili po cijeni kvadrata nešto nižoj od stanova u neposrednom okruženju.
Banku su odabrali nakon što su se u nekoliko različitih poslovnica raspitali o uvjetima. Između ostalog, bilo im je važno da se ne opterećuju sudužništvom i jamcima, pa su odabrali banku koja im je odobrila takav kredit. Kao i kod Pernjekovih, trebalo je proći oko mjesec dana od početka pregovora s bankom do isplate sredstava. Željka ističe kako su službenici bili vrlo ljubazni i uslužni.
Iako stan ostavlja dojam kao da je na uređenje i opremanje potrošen popriličan iznos, Željka tvrdi da su na tu stavku nisu dali više od par tisuća kuna. "Trebalo je samo postaviti pločice u kuhinji i oličiti zidove, što smo manje-više sami napravili", objašnjava, "A pošto smo ga kupili u dobrom stanju, nije bilo ni potrebe za većim popravcima."
Da se ponovno nađu u potrazi za nekretninom, Bobinčevi bi postupili isto - unaprijed bi znali koliko su spremni potrošiti, a pri odabiru bi se povodili za osjećajem.
Kako ste vi kupili nekretninu? Što biste drukčije napravili? Uključite se u rasprave na forumu Pametne kune, posjetite nas na Facebooku i Twitteru!
Prethodni članci o obitelji Bobinec:
Leasing postao omča oko vrata, štednja jedini izlaz
Bit će manje nego lani, ali će i te kako dobro doći
Već su se odrekli gotovo svega, ali još nije dovoljno
Znaju što trebaju i gdje će to dobiti po dobroj cijeni
Najveće uštede najteže je ostvariti
Bankrot vam kuca na vrata, budite spremni na sve
Upoznajte obitelj Bobinec
