Poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla tako da im osigura uvjete rada u kojima neće biti izloženi uznemiravanju ili spolnom uznemiravanju. Ovako kaže prvi stavak članka 30. (22.a) Zakona o radu. Unesen je u Zakon o radu 2003. godine u skladu s Europskom zakonodavnom praksom, ali ne rješava sve situacije koje se javljaju između poslodavaca i radnika. Ovo je ujedno i članak Zakona prema kojem je Magdalena Udjbinac prva osoba u Hrvatskoj koja je pobijedila u sporu protiv poslodavca, zatražila svoja prava i za njih se izborila. Presuda koja je donesena je prvostupanjska presuda, koja još nije pravomoćna. Kako ju je poslodavac povrijedio, kako je počela i trajala njena borba, te što danas poručuje i poslodavcima i radnicima,  Magdalena Udjbinac objašnjava u razgovoru za Pametnu kunu.

• Kako je došlo do povrede vašeg dostojanstva i kako zapravo počinje vaša priča?
- Trideset godina radnog staža stekla sam kod poslodavca, Hrvatske pošte. Radila sam na složenim pravnim poslovima, a nakon što je 1999. godine došlo do razdvajanja Pošte i Telekoma, radila sam na podjeli nekretnina. Ovo je bio vrlo složen posao. Ustrojila sam procese u radu koji su odlično funkcionirali i za to sam dobila mnoga priznanja svojih kolega pravnika i odvjetnika. Osim navedenog, u zadnje dvije godine odradila sam oko 10.000 sporova po osnovi Kolektivnog ugovora. No, dolaskom nove Uprave 2004. godine, moja poslovna situacija drastično se mijenja. Radi novog ustroja i sistematizacije, ponuđen mi je otkaz s ponudom novog ugovora o radu prema kojem sam trebala postati voditelj nepostojećeg odjela. Kako sam legalist nisam tu poziciju mogla prihvatiti dok se odjel i službeno ne osnuje i oformi. Nekoliko dana nakon toga jednostavno mi je rečeno: "Od danas više ne radite ovaj posao". Dovedena sam pred svršen čin i pred povjerenstvo za preuzimanje predmeta kojima sam bila zadužena. Još uvijek ne vjerujući što se događa i misleći kako je posrijedi neka zabuna, pristala sam na suradnju. No, nedugo nakon toga, na razgovor me pozvao Jadranko Mijalić, tadašnji član Uprave. Razgovor je počeo u čudnom, ali donekle poslovnom tonu, koji je uskoro eskalirao u psihičko i fizičko zlostavljanje: optužio me da si režem žile, da lupam glavom o zid, bacam se po podu, da sam lažljivica, da unosim nemir u svoju radnu okolinu, nudio mi tablete za smirenje. U prostoriju je ušao predsjednik Uprave i molio ga da ga pričeka u drugoj prostoriji, no on je krenuo za mnom, unio mi se u lice, naguravao me, postavljao se nad mene. Nakon nastavka zlostavljanja otišla sam u svoj ured, u stanju teškog šoka.

• Koja je bila vaša prva reakcija nakon tog događaja?
-  U takvom teškom stanju, mislila sam jedino na svoje zdravlje. I psihički i fizički sam se osjećala strahovito loše, nazvala sam svoju doktoricu da mi savjetuje što učiniti. Kako sam bila u vrlo lošem stanju, otišla sam liječnici na pregled i prema njenoj liječničkoj uputi otvorila sam bolovanje.

• Kako ste se odlučili na tužbu? Kako ste se osjećali tada?
- Teško. Bilo je perioda kada sam zapadala u depresivna stanja, sažalijevala samu sebe. Svakog dana tražila sam razlog zašto da idem dalje, pitala se što sam pogriješila, jesam li pogriješila, zašto se to meni događa? Međutim, imala sam bezgraničnu podršku svoje obitelji. Osim toga, mislila sam na svoje zdravlje i kako ga sačuvati. Razmišljala sam što učiniti, kako sačuvati zdrav razum. Shvatila sam da moram potražiti pomoć. Pismeno sam se obratila sindikatu čiji sam član, Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, razgovarala s nekolicinom kolega pravnika koji se bave radnim pravom, kako bi uz moje znanje i iskustvo kao pravnika, utvrdila koja su moja prava i kako se za njih mogu izboriti.

• Sljedeći korak bio je suradnja s odvjetnikom?
- Da, shvatila sam da nisam dovoljno stručna da se sama izborim za sebe. Imala sam sreću što sam uspjela pronaći odličnog odvjetnika, Vladimira Gredelja. On je prvo predložio da svoja prava zaštitim mirnim putem. Važno je reći da je odnos s odvjetnikom od presudne važnosti. Mi smo zajednički pisali moju tužbu. Zajednički smo odlazili na svako zakazano ročište, bezrezervno podržavajući jedno drugoga izgradili smo odnos povjerenja. To je jako važno. Prije svega, ne smijete sve prepustiti odvjetniku i dići ruke od svega. To je vaš život, to je vaša stvar. Morate stalno biti u toku, boriti se, tražiti načine kako dokazati da ste u pravu. 20-tak dana bilo je potrebno da odvjetnik uopće stupi u kontakt s poslodavcem i iznese mu prijedlog za mirno rješavanje spora. No, poslodavac je ustrajao na svojoj odluci.

• Neko vrijeme ste koristili bolovanje. No što nakon toga?
- Sama sam nakon nekog vremena prekinula bolovanje. Odlučila sam iskoristiti godišnji odmor prema rješenju poslodavca, te sam nakon toga odlučila zatražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Postupila sam u skladu s točkom 8. članka 30. Zakona o radu i prekinula rad, a zakon propisuje da radnik u tom slučaju ima pravo na naknadu plaće u visini kao da radi. Tako sam i ja iskoristila ovu zakonsku mogućnost. No, nije mi bilo lako. Nije lako podnijeti tužbu protiv svoje tvrtke. Ja sam kod svog poslodavca provela dugi niz godina i kroz taj period izgradila osjećaj pripadnosti i snažan osjećaj odgovornosti prema tvrtki. Zbog toga je jako važno imati hrabrosti. S druge strane, vodila me misao da dostojanstvo nema cijenu.

• Jeste li kroz ovaj period imali susrete s drugim ljudima koji su imali slične probleme? Kako ste ih doživljavali?
- Prije svega, puno mi je značila podrška kolega. Javljali su se iz svih krajeva zemlje, govorili mi svoja iskustva, hrabrili me. Kroz kontakte s ljudima u Udruzi mobbing, spoznala sam da su žrtve zlostavljanja na poslu ljudi iz najrazličitijih struktura: i liječnici i arhitekti i administrativni radnici i spremačice. Većinom su to žene. Ima i muškaraca, a zanimljivo je da oni češće imaju suicidalne misli. Svi se oni pitaju što učiniti, kako da krenu, često se povlače u sebe i imaju sindrom žrtve silovanja - razmišljaju da su možda i sami krivi za to što im se dogodilo. I sama sam imala teških trenutaka, a ključni je bio jednog dana kada sam osjećala da gubim tlo pod nogama. No, tada sam odlučila – reći ću i govoriti samo istinu, ona će mi pomoći da se izborim za svoja prava. To poručujem i svakome tko se osjeća zlostavljano: recite dosta! Počnite upravljati svojim životom. Osvijestite pozitivne vrijednosti u sebi, okrenite se njima, ne dopustite da potonete.

• Što utječe da ljudi odustanu od svojih prava?
- Ljude u odluci da tuže svog poslodavca obično paralizira strah. Strah da će ostati bez posla, naročito u ovim nesigurnim vremenima, u ovakvoj situaciji. No, bez obzira na bilo kakvu situaciju, svatko ima pravo tužiti svog poslodavca, tražiti zaštitu svojih prava, ako za to postoje razlozi. I Hrvatska je preuzela moderan izraz "mobbing", no u hrvatskom zakonodavstvu ne koristi se ovaj izraz već povreda dostojanstva, uznemiravanje na radu. Ta problematika nije regulirana posebnim zakonom, ali postoje drugi zakoni u okviru kojih je moguće zaštititi svoja prava - Zakon o radu, Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o obveznim odnosima. Stoga aktivirajte se, ne očekujte da će netko umjesto vas poduzeti prvi korak. Ne prepuštajte se samosažaljevanju, djelujte na vrijeme, jer što duže čekate, to dublje tonete.

• Postoji li neki praktičan savjet koji bi žrtvama zlostavljanja mogao pomoći da lakše krenu u borbu za svoja prava?
- Praktičan savjet svima koji osjećaju da im je povrijeđeno dostojanstvo ili su u obavljanju posla izloženi uznemiravanju, je da zapisuju sve što im se događa, da vode dnevnik. Zapisujte sve što doživljavate, zapišite točno vrijeme, datum, svjedoke, sve što smatrate važnim. Razgovarajte s osobom iz poslovnog okruženja u koju imate povjerenja. Sve će vam to pomoći da bolje sagledate situaciju, da objektivno doživite što vam se događa, čak i s nekim vremenskim odmakom od samog događaja. Ružne događaje svojim obrambenim mehanizmima često potiskujemo i zaboravljamo. No, kada sve imate zapisano i dokumentirano, rizik zaborava ne postoji. Obratite se usmeno ili pismeno osobi imenovanoj za primanje i rješavanje pritužbi vezanih za zaštitu dostojanstva radnika

• Na kakve ste još prepreke nailazili tijekom svoje borbe? Na neki način, bili ste pionir, sve ste radili prvi put, barem što se tiče hrvatske prakse u ovakvim slučajevima.
- Istina, s obzirom da sam bila među prvima i trenutačno među rijetkima koji su se odlučili zaštiti svoja prava, nailazila sam i na nerazumijevanje nekih institucija za ovakve slučajeve uopće. Primjerice, prilikom provođenja nadvještačenja bila sam podvrgnuta postupku koji se provodi i nad počiniteljima kaznenih djela. Ne postoje izgrađeni kriteriji za praksu u slučajevima zlostavljanja na poslu i povredu dostojanstva, no nadam se da će se to u budućnosti promijeniti.

• Kako ste doživjeli vijest da je vaš zlostavljač smijenjen s dužnosti zbog raznih malverzacija?
- Nije mi bilo drago, nisam se prepustila likovanju. Prije svega sam pravična osoba. U tom trenutku osjetila sam samo nevjerojatno olakšanje i pobjedu - ovime je upravo dokazano da sam bila u pravu, dokazalo se da je moj zlostavljač jedna nemoralna osoba, uspjela sam na jedan način dokazati što sam sve doživjela.

• Mislite li da će hrvatski poslodavci naučiti nešto iz vašeg slučaja? Što biste im poručili?
- Vjerujem da će poslodavci u budućnosti ovakvim slučajevima pristupati savjesnije i na odgovarajući način. Poslodavac je dužan ne samo poštovati zakonske odredbe i imenovati unutar organizacije osobu koja će se brinuti za zaštitu tog prava. Poslodavac mora biti svjestan činjenice da su najveće bogatstvo svake organizacije prije svega ljudi. S ljudima treba surađivati, potaknuti svijest o pripadnosti, konkretno primjenjivati zaštitu prava radnika. Također, u provođenju Zakona o radu više se trebaju uključiti i službe koje nadziru provođenje tog zakona, primjerice inspekcije rada. Od velike je važnosti i rad pučkog pravobranitelja, kao i rad pravobranitelja za ravnopravnost spolova te sindikata koji djeluju unutar tvrtke.

• Iako presuda još nije pravomoćna, kako se osjećate, koja je vaša satisfakcija? Što biste na kraju poručili svima koji se nalaze u sličnoj situaciji?
- U ovome sam shvatila da život nije crno-bijeli. Sada kažem da je život siv, ali s ružičastim trenucima. Moja najveća satisfakcija je u tome da svojim iskustvom mogu pomoći mnogima koji se nalaze u ovakvoj teškoj situaciji. Poručujem im da počnu upravljati svojim životom. Upoznajte se sa svojim pravima i izborite se za njih.