Kada god nas sa svih strana obaspu pozivi da se priključimo ovoj ili onoj akciji za pomoć ljudima kojim je pomoć nužna, rezultat ne izostane. Skupe se milijuni kuna i neka lijepa ideja rezultira sretnim licima onih koji su možda već izgubili i zadnju nadu. Čini se da samo čekamo da nas netko organizira. Razne tvrtke, kao jednu od svojih aktivnosti, posvećuju i društveno korisnim djelima, iako ih često upakiraju kao marketinški projekt. Cilj darivanja dakako nije razglasiti na sva usta koliko smo kome dali, već osjetiti blagodat koji samo dobro djelo može dati. Mir u srcu jer znamo da smo odvojivši od sebe osigurali nekome dobro. I nekako, kao čudom i nama se dobro dobrim vraća.
No zapadna civilizacija i korporativna kultura izgleda dobrotu poznaje upravo po ovom zadnjem dijelu prethodne rečenice. Naime, ako nam dobrota ne daje vrijednost kao da je i ne bismo pokrenuli. Pitanje koje se najčešće tu postavlja je "što je tu za mene/nas"?
Reći će mnogi - pa šta? Glavno je da pomoć stiže. No moje je protupitanje, zašto samo (ili najčešće) tek nakon poziva da se učini dobro djelo? Bilo bi lijepo kada bi svaki od nas barem jednom na mjesec (ako ne i svakodnevno) napravio nešto za nekoga. I po mogućnosti, ne dao to na sva zvona.
Počnimo odmah. Krenimo putem suosjećanja i vjere u ljudsku dobrotu isprva se obvezujući da ćemo svakoga mjeseca učiniti (barem) jedno dobro djelo. Ne treba to nužno biti vezano za novac i darivanje novca ili materijalnog. Mogu to biti razne stvari, male samo naoko.
Možda je od pomoći i davanja darova mnogo važnije ne nanositi nepravdu ili štetu, niti ignoriranjem vrijeđati (bližnjeg svog). Čest slučaj vidjet ćete upravo u prometnoj (ne)kulturi koja nas sve više pritišće. Odlučimo stoga jedan mjesec posvetiti upravo razumijevanju prema drugim vozačima pa propustimo auto koje čeka u ulici sa znakom obaveznog zaustavljanja. Provjerimo hoćemo li ulaskom u raskrižje zaustaviti put onome koji na zeleno svjetlo iz svog smjera tada ne može krenuti naprijed. I zaboga, stanimo pješaku na zebri. Neka u miru prođe ulicu bez straha da će mu to možda biti i posljednji prelazak ceste.
Sljedeći mjesec svoje milosrđe iskazujmo u svojoj radnoj sredini. Na primjer, odlučimo pomoći kolegi u uredu koji samo što nije postao žrtva mobbinga, da poboljša odnose s drugim kolegama. No bit će dovoljno i donijeti voćnu košaricu za sve cure i dečke s posla. Ostati sat duže, jer Marku treba pomoći da završi onaj izvještaj. Ako smo rukovoditelji, ne opterećujmo nepotrebnim pozivom iza radnog vremena svog asistenta samo zato da sa svoje savjesti skinemo neki težak teret.
Poštujmo jedni druge, darujmo jedni drugima mir, iskazujući time blagost i ljubav prema bližnjem.
