Osam godina suprug i ja bili smo podstanari. U tom razdoblju postali smo roditelji dva prekrasna dječaka. Sav zarađeni novac odlazio je na stanarinu i kupovinu pelena. Živjeli smo od plaće do plaće, a mjesec nam je trajao kao godina. Pazili smo na svaku sitnicu, odrekli se gotovo svega, izbjegavali smo druženja a sve zbog materijalne nemoći. Sanjali smo o novom automobilu i o vlastitoj kući.

Kada je suprug jednog dana došao s viješću da je napredovao na poslu, našoj sreći nije bilo kraja. Dan poslije već smo bili u autosalonu. Nastavili smo s odricanjem sve kako bi suprugova povišica pokrila ratu kredita za automobil. Za pet godina otplatili smo automobil.

Ohrabreni s tim da smo unatoč svemu uspjeli doći do automobila, odlučili smo kupiti i kuću. Čim smo otplatili zadnju ratu za auto, isti mjesec smo digli kredit za kuću. Jednostavno nam je više bilo dosta da živimo kao podstanari u malome stanu. Mlada smo obitelj, radimo oboje i poželjeli smo za sebe i našu djecu nešto bolje.

Sad već četiri godine otplaćujemo stambeni kredit koji je podignut na 30 godina. Priznajem da kad se toga sjetim da me uhvati grč u želucu, ali sigurna sam da ćemo uspjeti. Od naših plaća za kredit i djecu mora biti, a mi se držimo nekoliko pravila kako bi što više uštedjeli.

1. Kasica prasica. Svaki dan kada dođemo kući s posla sitno iz novčanika ubacimo u kasicu, ništa ne vadimo pa na kraju godine od tog novca uplatimo si negdje doček Nove godine.

2. U trgovinu idemo uvijek siti, jer gladni svašta kupimo, i što treba i što ne treba.

3. Kupujemo odjeću na sniženjima, na taj način svi u obitelji dobijemo pokoji komad nove odjeće.

4. Na početku mjeseca napravimo popis namirnica i prioriteta, kako bi uvijek imali svega po malo, da se ne dogodi na kraju mjeseca kad je novčanik prazan da ponestane nešto što je neophodno.

5. Ne peglamo kartice, jer nam banka već dovoljno uzima kroz kamate. Kartice su zaista nužno zlo. Vratili smo se na zaboravljene čekove jer nema kamata.