Predsjednica udruge B.a.b.e. - Budi aktivna. Budi emancipiran, Sanja Sarnavka prepuna je raznih otplata kredita. S obzirom da mrzi stajanje u redovima, neko je vrijeme koristila Americanove kredite - koji se dobiju za pet minuta i odmah se mogu trošiti. Tek je naknadno shvatila koja je to katastrofa od kredita i ovaj mjesec, kad otplati zadnju ratu, bit će mnogo sretnija. I nada se, nikad opet tako šašava. Sanja otplaćuje još automobil i gomilu sitnih otplata - neki lijep komad namještaja na šest rata, uređenje garderobe u kući… Smatra se nemarnom i voli trošiti, a o posljedicama najčešće razmišlja prekasno. Katkad joj se se čini da nešto jednostavno zaslužuje jer puno radi, ali to sa stvarnošću baš i nema veze. U kapitalizmu, objašnjava, nagrade ne idu baš prema zaslugama, nego prema spretnosti i nekim drugim kriterijima.

Sanja Sarnavka ljuta je što su neki trajno gubitnici 

Za razliku od Sanje njen je partner vrlo brižan i štedljiv. Uvijek ima zlatnu rezervu i uskoči kad je kod nje potpuna suša. Iako oboje puno rade nisu bili, veli, orijentirani na zarađivanje i nikada nisu imali puno novaca. No, dosta su toga naslijedili, pa se može reći da žive vrlo pristojno, što uključuje kuću, stan i automobil. Posao je oboma omogućavao mnoga putovanja i to u vrlo egzotične, daleke krajeve svijeta, za što inače ne bi imali dovoljno novca. A da nisu imali osnovne stvari, misli Sanja, možda bi ipak birali poslove u kojima se dobro zarađuje.

Internet-bankarstvo

- Imala sam životno osiguranje, pa sam zaboravila plaćati. Tada još nije bilo internet-bankarstva. Odnosno, bila sam lijena stajati u redovima i ispunjavati uplatnice. Danas plaćam sve na vrijeme, jer to mogu raditi i u jedan sat noću. No, sada sam prestara da počnem ispočetka sa životnim osiguranjem. Mislim da je životno i dopunsko mirovinsko osiguranje mudro uplaćivati jer perspektiva bijednih mirovina i sve dužeg života nije nimalo ružičasta. U nas se, doduše, toliko toga pokazalo nesigurnim zbog korupcije i nemara menadžera pa uvijek postoji doza sumnje hoće li svi fondovi propasti prije no što dođe vrijeme isplata. No, ako se odabere nešto što možda ne nosi visoki profit, ali nema ni puno rizika, osiguran je ipak mirniji san - misli Sanja Sarnavka.

Za dioničarstvo je, pak, potpuno nezainteresirana. Muškarci koji se deru i čupaju kose nadvikujući se na burzama u američkim filmovima izgledaju joj tragikomično. Kada kupuje voli vidjeti ono što kupuje, pa joj je čudno kada postoje nekakvi papiri koju plutaju cyber prostorima, a ona nema pojma kako i zašto. Sve to djeluje kao znanstvena fantastika. No, ima prijatelja koji je potpuno u tom poslu i Sanja voli slušati kada strastveno priča o dionicama. Doduše, čini se da je ovu nedavnu krizu jedva preživio. Sanja Sarnavka misli da će jedan od njenih sinova biti u tom poslu, a ona bi radije otišla pomagati ljudima u Afganistanu ili na Haitiju. Smatra da je po tome beznadan slučaj za kapitalističko neoliberalno društvo.

- Nemam ni leasing. Nije mi bio potreban. Dok smo živjeli u strogom centru, jedan nam je auto bio dovoljan. Kad se nismo mogli usuglasiti, za duža putovanja koristila sam rent-a-car, a onda sam kupila dobar auto od pouzdanog prijatelja. Nisam razmišljala o leasingu, ali znam ljude koji su tako došli do auta. Možda bi me smetalo što auto, iako ga vozim, de facto nije moj. To je više psihološki, nego što zbiljski ima neke velike razlike - kaže Sanja.

U dopuštenom minusu

Svaki, mjesec misli kako se će ovaj put zaglibiti u minus na karticama, ali ipak ima neku kočnicu koja ju natjera da troši točno na granici onoga što može platiti. Veli da stenje i cvili, ali skupi dovoljno pa uvijek plati račune na vrijeme. Kartice je, pak, najbolje koristiti što manje. Neke je jednostavno prerezala, kaže, bez milosti. Voli lijepe stvari u kući, dobru hranu, vina, kupovanje knjiga i darova, ali, ipak zna kada ne smije prekoračiti dopuštenu granicu. Iako smatra da nikako ne može biti uzorom jer je stalno u dozvoljenom minusu.

- Uglavnom trošim na sitnice, ali puno njih. Volim lijepo i nije mi važno je li skupo ili ne. Volimo kupovati i tehniku, poput dobrog računala, printera, fotoaparata. Kupila sam, recimo, super dobar i skup gramofon pa sad opet slušam ploče! Bilo mi je žao tužno ih gledati, a obitelji su nam skupile prekrasnu kolekciju klasike i jazza! Kad živite od plaće, baš i nemate puno novca na raspolaganju i vrlo ga lako potrošite. Imamo sreće pa nam je obitelj bila darežljiva, inače, bojim se da bih zbrajala novac za tržnicu - govori Sanja.

No, u samo dva navrata je posudila novac od dva jako dobrostojeća prijatelja i to davno. Jedan je malo duže čekao, što mu nije bio problem, a drugom je vratila na dan kad je obećala. Danas ni od koga ne posuđuje, jer se treba živjeti u granicama mogućnosti. Naravno, postoji siromaštvo koje je ispod svih granica dostojanstva i tu ne zna kako ljudi uopće mogu preživjeti. Uz medijske poruke koje se danas odašilju, ljudi gube kompas i počinju misliti da će im stvari donijeti sreću. Jednom je putovala na Tajland s 50 eura u džepu i bilo je prekrasno. Najčešće i putuje s jako malo novca, jer gotovinu rijetko ima. Bogata je, veli, samo u nekretninama, nekim lijepim komadima namještaja, gramofonu...

- Ne štedim, neee. Nemam od čega štedjeti. Živim od plaće i tu se nema što uštedjeti. Ali, netko uz mene ipak malo štedi. Ako jednog dana ode, bit ću u velikoj frci i panici! Ali stambenu štedionicu ipak imam. Sada živimo u prilično velikoj kući i nećemo je moći uređivati kad dođe vrijeme popravaka ako se ne osiguramo stambenom štednjom. A potpuno sam zaljubljena u tu kuću i šumu te livade što ju okružuju - kaže Sanja.

Preseljenje iz centra

U vođenju financija je, kako kaže, žena-kaos jer gubi račune i novac, no pažljiva je s novcem svoje organizacije. Ni lipu preko dopuštenog tu ne bi potrošila. Ne koristi ni poslovnu karticu jer bi ju to opterećivalo. U udruzi uvijek paze da imaju pedantnu voditeljicu financija i odličnu knjigovotkinju, a neodgovornih se brzo rješavaju.

Za sada recesija nije zahvatila njenu obitelj, jer su primanja ostala ista. Još prije krize su promijenili način života tako što su otišli iz centra Zagreba. Sada imaju vrt i prirodu u čemu uživaju više, nego u skupim večerama i izlascima. Na poslu je, pak, pretprošle godine bilo vrlo kritično, ali Udruga se uspjela izvući. Za sada imaju pokrivene troškove do konca listopada, ali već su nekoliko projekata poslale i čekaju odluke u srpnju.

- Krize će proći i opet doći, jer živimo u jednom prilično nepametno uređenom svijetu. Bogatima bih savjetovala da manje zgrću i podijele novac s najsiromašnijima. Onima koji su nemaju da nađu mir i zadovoljstvo u sebi… Svaki dan kažem, hvala žvotu, sudbini, ne znam kome, što sam uvijek imala posao koji volim, što nisam trčala za novcem, ali ga uvijek imam pomalo i što sam prilično smirena i zadovoljna. Ne strahujem od kriza u budućnosti. Nekima je kriza uvijek. U Africi, na Haitiju, i bit će nadalje. Bilo bi me sram uz sve što mi je omogućeno da se bojim loših dana. Vidjela sam kako žive neki ljudi u Keniji, Meksiku, Azerbejdžanu, Indiji… Ove su mi krize odvratne zato jer omogućuju nekima već prebogatima da budu još bogatiji. Pritom naravno mnogi drugi moraju izgubiti. A neki su trajno gubitnici i to me ljuti - navodi Sanja Sarnavka.

Trenutačno ju najviše veseli nedavno otvorena Kuća ljudskih prava čija je predsjednica Upravnog odbora. No, veli da bi zapravo htjela usporiti s organizacijom B.a.b.e., polako se od njih početi opraštati i krenuti u neke vlastite projekte.