O velikom Warrenu Buffetu i nekim njegovim strategijama ulaganja već sam pisao. Nadam se da je pomoglo. No i Buffet je imao svoje mentore, ljude koji su prije njega palili i žarili tržištem vrijednosnica. To je stara škola ulagača koji su se igrali sredinom 20. stoljeća.
Prije svega izdvajam “maestra” Benjamina Bena Grahama. Stari lisac burze, pisac je dva gotovo najveća djela iz područja ulaganja - Sigurnosna analiza (Security Analisis) i Inteligentni investitor (Intelligent Investor). To su biblije ulaganja. Mogu se naći i u našim knjižarama i knjižnicama. Graham je na početku karijere bio kurir u brokerskoj kući i vremenom je napredovao do partnera. Zatim je otvorio vlastitu kuću i početkom 50-ih tu se zaposlio i Buffet. Graham je predavao na čuvenom sveučilištu Columbia – financije. Tada je zajedno s Davidom Doddom napisao Sigurnosnu analizu.
Osnova njegove filozofije bila je: kvalitetno ulaganje, kupnja ulaganja uz popust, sigurnost glavnice i odgovarajuća dobit. Zagovarao je temeljnu analizu ulaganja i podvukao sigurnost glavnice te odgovarajuću dobit, a sve ostalo je nazvao špekulacijama. Uveo je pojam “sigurnosne razlike” koji je Buffet često koristio, a to je prodaja vrijednosnica po diskontnoj cijeni (iz bilo kojeg razloga). Za njega je vrlo bitna tzv. moć zarađivanja novca tvrtke koja se proučava. Imao je dva pravila ulaganja: 1. Nemojte izgubiti i 2. Ne zaboravite pravilo 1.
Koristio je princip kupnje tvrtki za dvije trećine njene P/E vrijednosti (price/earnings ratio - koeficijent cijene i zarade). Kupiti vrijednosnicu po cijeni manjoj od dvije trećine njene neto imovine je prava stvar. Tvrtka je također morala dugovati manje nego što vrijedi. Vjerovao je da na tržištu postoji nekoliko potcijenjenih dionica, često zbog pohlepe ili panike na burzi.
Drugi pripadnik stare škole bio je Phillip Fisher. Počeo je samostalnu karijeru poslije završetka velike krize 1929. godine, kad je došlo do sloma burze u SAD-u. Isticao je, prije svega, kvalitetno rukovodstvo tvrtke (samo da mu je bilo vidjeti Upravne odbore naših državnih tvrtki... ha, ha). Pošteno rukovodstvo koje ne laže dioničarima i ne maskira loše rezultate važan je čimbenik u odabiru vrijednosnice. Druga stvar koju nas je Fisher naučio je da uz rast prodaje moraju rasti i profiti kompanije. Tvrtka mora naučiti analizirati troškove poslovanja i stalno ih svoditi na najmanju moguću mjeru, a da se proces nesmetano obavlja. To dovodi, uz sam rast prodaje, do uvećanja profita. Tvrtka mora rasti i bez zaduživanja. Ne smije se dopustiti samo rast uz izdavanje novih dionica i prikupljanje sredstava samo na takav način.
Buffet je usvojio i teoriju Johna Williamsa Burra: Vrijednost tvrtke je određena očekivanim novčanim tijekom kroz cijelo vrijeme trajanja tvrtke, a sve ekontirano nekom kamatnom stopom. Kad tvrtka jednom naraste, neće trebati ponovno investirati zaradu pa može isplaćivati dividendu. Znači, dok god se zarada dalje investira u kvalitetan rast - to je dobro.
I na kraju je na Buffeta utjecao njegov ortak u poslu - Charlie Munger. Munger je bio odvjetnik, ali vrtio se u svijetu vrijednosnica. Kupovao je sve po cijeni nižoj od stvarne vrijednosti. Munger je danas dopredsjednik kompanije Berkshire Hathaway. Munger je dosta pisao o psihološkom aspektu ulaganja, osjećajima, razmišljanjima ulagača.
Svi ti ljudi imali su veliki utjecaj na Buffetai formulirali su njegovu ulagačku strategiju koja ga je dovela na prvo mjesto u svijetu prema bogatstvu zarađenom na tržištu vrijednosnica.
Od Buffeta, uz neka ulagačka pravila na burzi, možemo naučiti vrlo važno pravilo koje možemo primijeniti u svakodnevnom životu: kupujte kad je cijena niža od stvarne vrijednosti.
Pokušajte. Možda djeluje.
Pročitajte i:
Kad sve pada vrhunski ulagač kreće u šoping
