Može li naš novac uopće raditi za nas? Možemo li ga poslati "na posao"? Pa naravno da može. Kako? Ima mnogo načina, samo se treba malo potruditi i saznati koji su to načini! Na primjer, stavimo na štedni račun 1.000 kuna. Kamata je, recimo, pet posto (banke su ovih dana darežljive pa je ovo realno). Nakon godinu dana u džep spremite 50 kuna. Niste ni "orali ni kopali", a nešto ste zaradili.

Sad ćete reći: "Pih, 50 kuna, pa to je sitnica!". Međutim ako se novac nastavi vrtiti na tom štednom računu još 10 godina (a pretpostavimo da će banke biti još koju godinu darežljive), tada na računu imamo oko 1.630 kuna. Zamislite da još svake godine dodamo neku kunu na račun... To je već neka suma.

Naravno tih 1.000 kuna se može uložiti i u još neke mehanizme "pravljenja" novca. Može u dionice, investicijske fondove, čak i stambenu štednju - pa će zarada biti još možda i veća. U nekim dioničkim fondovima, teoretski, čak i višestruka. No poanta je u sljedećem - razmišljamo li štedljivo ili rasipnički (možda malo grub izraz). U najranijoj dobi treba shvatiti vrijednost novca. Želim li kupiti novi mobitel (juhu, stiže Božić, a moj mobač je star dvije sezone) ili ću taj iznos uložiti ove godine u stambenu štednju?! Je li ispravno ovakvo razmišljanje? Svoju Nokiu 70 imam jošod 2007. i često me "svrbi" dlan da kupim nešto novije, blještavije (mada me moj telefon odlično služi). Možda novu plazmu ili LCD? Pa bilo bi sjajno gledati novogodišnji (reprizni) program na novoj telki?! Ili je pak ova koju imam još u funkciji?!

Krenemo li rano štedjeti i ulagati vremenom ćemo doći do točke kad će nas novac početi "podržavati". To nas može dovesti u stadij financijske neovisnosti. Naravno moramo biti strpljivi (ili pak krenuti hrvatskom modelom bogaćenja preko noći, ha,ha).

Kako onda to (pokušati) postići?! Pa štedite, od svojih prihoda. Od plaće, honorara i drugih prihoda odvajajte dio (od usta, kako bi naši stari rekli) i ulažite. Formulirao bih to ovako: "Najprije platite sebi". Svima plaćate: državi (do svibnja), lokalnoj zajednici, HEP-u, HRT-u, banci (ako ste malo trošili pa evo kamata na karticu) i mnogima drugima. No, plaćate li sebi? Naravno da ne. Čak se i netko nasmije kad spomenem plaćanje sebi. Možete vi poslati svoj novac u banku (ili neku drugu financijsku instituciju) da radi za vas, a možete i i zarađivati novac za banku (ako peglate bez kontrole,naročito ako su nepotrebni troškovi). Kartične kuće vas (nas potrošače) smatraju boljom investicijom od dionica. Negdje piše da Hrvati "popeglaju" milijarde kuna. Zamislite koliko je nepotrebnih stvari kupljeno i koliko će kamata biti zakačeno za tu potrošnju. Milijuni.
Kupujem novi mobitel - to mi je, dragi moji, samo "trenutačni" užitak. Bit ću happy par dana ili sati. Probat ću sve njegove funkcije i ohladit ću se za par dana. No onda dođe izvještaj od kartične kuće i glavobolja.

Davno nekada ljudi su skupljali novac i kupovali željenu stvar. Štedjeli su za TV, namještaj. Je li to "primitivna" kupovina? Recite mi vi.
Naša država potiče štednju osiguranjem depozita i davanjem nekih poticaja, i to je dobro. Na drugoj strani nas banke potiču na potrošnju. Jer, pazite, kad vi uložite novac u štedni mehanizam - vi ste za banku obveza. Vama banka mora platiti kamatu (naravno ona s vašim novcem zaradi više od kamate i vaš novac služi za plasiranje u druge sustave). No kad vi uzimate kredite (naročito one "lošije" - nepotrebne potrošačke) vi ste banci "sredstvo za zaradu". Platiti ćete kamate i eto banci love. Malo banalno, ali istinito.

Možemo neku stvar nabaviti odmah, a platiti kasnije. Hoće li to biti naša filozofija? Možemo i štedjeti? Pa kupiti kasnije ili, ako nam ne treba, nećemo ni kupiti. Naročito danas, u vrijeme kad otkazi pljušte kao monsunske kiše, pojam štednje dobiva neko značenje. Mnogi ljudi koji su dobili otkaz se pitaju jesu li mogli malo prištedjeti za crne dane. Pomoć Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ ) nije visoka i nije vječna, a do drugog posla - teško je doći.

Razmislimo još o mirovini. Tko će u Hrvatskoj za 20, 30 godina zarađivati i puniti fondove. Sad je omjer 1,5 zaposlenih na 1 umirovljenog (ili sličan omjer), a zamislite uz našu demografiju kakav će biti za 30-ak godina. Moramo se trgnuti i početi razmišljati o štednji i plaćanju sebi. Moramo i razmisliti o našoj budućnosti  jer tko će se za nas pobrinuti, ako nećemo sami za sebe (pa neće valjda država). Štedite koliko možete - tako ćete pomoći i sebi, a i svojoj državi.