Zadivljujuće je čudo kako određene banke i institucije brzo dođu do podataka o novorođenim članovima obitelji. Zapravo, na koji način oni uopće znaju tko je i kada rodio? No nije to bit ove teme, u ovoj temi želim podijeliti s vama svoje iskustvo, tako da nikada nitko od vas ne nasjedne na ono na što sam ja nasjela ja, mlada majka.

Nekoliko dana nakon što sam došla doma, u trenutku najgorem u danu, zvoni mi mobitel. Meni u rukama uplakano dijete, ali gospodin ne posustaje u namjeri da ispriča svoj već složeni tekst o štedionici u kojoj radi. Iz pristojnosti ga slušam, i već lagano ludim jer ga gotovo ništa niti ne čujem.



Njegova priča je glasila nekako ovako:
"Postali ste mama nedavno i ne bi bilo loše da svome djetetu odvajate štednju sa strane za dane kada ono bude odraslo. Naša štedionica je najbolja za to, naše ime je poznato, a klijenti i više nego zadovoljni. Vaše je samo da svaki mjesec uplatite na račun 150 kuna. Što se tiče potpisivanja ugovora, ne trebate uopće dolaziti kod nas. Kako bismo uštedjeli vrijeme, ako se slažete sa štednjom, ja ću odmah potpisati papire u vaše ime?"

Ne znam gdje mi je bila pamet da se složim sa svime time. U svoj toj zbrci i gužvi, s nadom samo da se razgovor završi što prije, uplata od 150 kn mjesečno, iako imamo mala primanja, činila mi se mogućom i rekla sam da.

Ubrzo sam se pokajala. Na moju kućnu adresu došle su uplatnice štedionice i dopis u kojem piše kako sam dužna uplatiti minimalno 5.000 eura tijekom razdoblja od 5 godina. Prva uplatnica bila je napisana na 50 eura (troškovi otvaranja računa).

S malim primanjima i malenim djetetom u kući, nije bilo načina da odvojimo 50 eura i uplatimo tu prvu ratu štednje, a nakon toga jednostavno je sve palo u neki zaborav. Sve dok početkom godine nisu došle nove njihove uplatnice.

Iz dana u dan živim u strahu kako ću jednom sve to morati uplatiti, svojom krivnjom i zbog svoje brzopletosti, a takvi ljubazni djelatnici koji potpisuju ugovore sami za svoje klijente će nasamariti još poneku obitelj.