Obitelj Vesne Grgone iz Zagreba našla se u škripcu kad je njezin suprug ostao bez posla. Do tad podnošljiva mjesečna rata za stambeni kredit, preko noći je postala preveliki teret. Način na koji su razriješili nastali problem dobar je primjer kako se ponašati kad kredit izmakne kontroli. Zbog toga smo Vesnu i njezin tekst nagradili sa 150 kuna.

Vesnina priča

Prilikom uzimanja stambenog kredita išli smo na maksimalno kratko vrijeme otplate da bi što ranije vratili kredit, tj. da bi banka kroz kamatu što manje zaradila na nama. I suprug i ja smo imali dobre plaće tako da smo bez problema plaćali mjesečnu ratu.

Tad nam se desio otkaz. Suprug je ostao bez posla i postalo je gotovo nemoguće mjesečno izdvajati i za kredit. Nametnulo se pitanje kako smanjiti financijsko opterećenje. Imali smo nešto ušteđevine a i roditelji su bili spremni pomoći. Na raspolaganju su nam bile četiri mogućnosti:

1. oročiti ušteđevinu i tako zaraditi na kamati
2. staviti moratorij na otplatu kredita
3. reprogramirati ostatak duga na duži period i time smanjiti ratu
4. uložiti ušteđevinu u prijevremenu otplatu dijela glavnice (ostalo nam je za otplatiti još 60 posto duga)

Oročenjem bismo 'zaradili' kamatu i sačuvali glavnicu, ali budući da je ušteđevina u kunama - rast tečaja obezvrijedio bi glavnicu (op. Pk. isključivo ako štedite 'čisto' u kunama, većinom se kuna veže uz euro ili neku drugu stranu valutu).

Moratorij na otplatu kredita u prvi tren nam je jako dobro zvučao, ali otplata tek 40 posto kredita značila je da ćemo još uvijek plaćati visoki udio kamata u svakom anuitetu. Moratorij znači prestanak plaćanja glavnice, ali ne i kamata. Iznos koji bi trebali plaćati banci i dalje bi bio relativno visok. Za sve to vrijeme otplata naše glavnice bi stajala.

Reprogramiranje kredita ustvari znači zatvaranje postojećeg kreditnog posla i otvaranje novog sa svim fiksnim i varijabilnim troškovima: procjena nekretnine, prosjek plaće, troškovi obrade kredita, troškovi javnog bilježnika....itd. Procjena prihoda (našeg kredibiliteta) bi također bila upitna sa samo jednom plaćom. Reprogramiranje obično rade pravne osobe (poduzeća) a ne fizičke osobe (građani - obični smrtnici).

Na kraju smo se odlučili uložiti ušteđeni novac u prijevremenu otplatu dijela glavnice. Ali tad smo naišli na probleme u banci

Tri puta smo suprug i ja išli na razgovor s osobnim bankarom da dokučimo što nam je činiti. Gospođa je u početku bila vrlo ljubazna, ali je sa svakim slijedećim posjetom (sve unutar dva tjedna) bivala sve nervoznija i otresitija.

Kada smo se definitivno odlučili na uplatu dijela ušteđevine na ime glavnice pitanje je bilo koliko traje postupak i da li moramo pisati molbu banci da nam to odobri. Odgovor je bio: 'Ne. Samo uplatite na partiju kredita i javite meni da ja javim kreditnom odjelu da vam s istim danom proknjiže uplatu'.

Očekivali smo dugu i kompliciranu proceduru a u biti je sve bilo jako jednostavno. Umjesto da nam je to osobna bankarica rekla odmah na početku zavlačila nas je više od 15 dana. Sve smo joj to rekli u lice. Posebno nas je razljutila činjenica da nam nije bila u stanju dati točnu informaciju za koliko će se smanjiti iznos rate.

Nakon što je shvatila da smo nezadovoljni njezinim odnosom prema nama, opet je postala ljubazna. Već sutradan nazvala nas je da nam kaže novo stanje duga i novi iznos anuiteta, pošto smo dan prije uplatili ušteđevinu na partiju kredita. Uz to, sredila nam je povoljniju naknadu koju morate platiti priliko prijevremenog vraćanja glavnice.

Umjesto, kao što je uobičajeno, da platimo jedan posto naknade na ostatak glavnice nama je banka naplatila dva posto naknade na uplaćeni iznos. Riječ je o nominalno višoj naknadi ali u konačnici je manji novčani iznos.

Koji je zaključak ove moje priče? Ako se nađete u škripcu sa kreditom kao mi, dobro se raspitajte u banci za sve mogućnosti. Idite u detalje, tražite da vam naprave simulacije ako treba i na pismeno. Ne dajte se zastrašiti i skupite što više informacija. Samo tako će te razriješiti problem u svoju korist.